Mihej 7

¹ Teško meni! Postao sam kao žetelac ljeti,
kao trgač poslije jematve:
nema bobice grožđa da je pozobljem,
nema smokve ranke za kojom žudim!

² Vjernici su iščezli iz zemlje:
nijednog pravednika među ljudima!
Svi vrebaju za krvoprolićem,
svaki svome bratu mrežu postavlja.

³ Njihove ruke za zlo su sposobne:
glavar traži dar,
sudac sudi prema poklonu,
velikaš po svome hiru odlučuje.

⁴ I najbolji među njima je kao trn,
najpravedniji kao drača živica.
Iskušenje njihovo danas sa sjevera dolazi,
dolazi ura strave njihove.

⁵ Ne pouzdavajte se u bližnjega,
ne vjerujte u prijatelja;
pred onom koja s tobom dijeli postelju
pazi da usta ne otvoriš.

⁶ Jer sin svoga oca zlostavlja,
kćerka na majku ustaje,
snaha na svoju svekrvu,
svakome je dušmanin njegov ukućanin.

⁷ A ja, prema Jahvi ja sam zagledan,
čekam na Boga koji spašava,
Bog moj mene će uslišati.

⁸ Ne raduj se mome zlu, dušmanko moja,
ako sam pao, ustat ću;
ako boravim u tminama,
Jahve je svjetlost moja.

⁹ Moram podnositi srdžbu Jahvinu,
jer sam protiv njega sagriješio,
sve dok on ne prosudi spor moj
i izrekne pravdu;
izvest će me na svjetlost,
gledat ću pravednost njegovu.

¹⁰ Kada ga moja dušmanka ugleda,
od stida će se pokriti
ona koja mi je govorila:
»Gdje je on, Jahve, tvoj Bog?«
Moje će se oči naslađivati
kad je ugledam:
ona će biti zgažena
kao blato na putu.

¹¹ Dolazi dan
kad će se sazidati tvoji bedemi!
Toga dana
nadaleko će se prostirati tvoje granice!

¹² Toga dana dolazit će k tebi
od zemlje asirske do Egipta,
od Tira do Rijeke, od mora do mora,
od gore do gore.

¹³ Zemlja će postat’ pustinja
zbog stanovnika svojih, zbog djela njihovih.

¹⁴ Pasi svoj narod svojom palicom,
stado svoje baštine,
koje osamljeno živi u šikarju,
usred plodnih voćnjaka.
Neka pase u Bašanu i Gileadu,
kao u davne dane!

¹⁵ Kao u dane kad si izašao iz Egipta,
pokaži nam čudesa!

¹⁶ Narodi će ih vidjeti
i bit će posramljeni
uza svu silu svoju;
stavit će ruku na usta
i uši će im oglušiti.

¹⁷ Lizat će prašinu kao zmija,
kao gmazovi koji gmižu po zemlji.
Izići će dršćući iz svojih jazbina,
prestravljeni i ustrašeni pred tobom.

¹⁸ Tko je Bog kao ti
koji prašta krivnju,
koji grijeh oprašta
i prelazi preko prekršaja
ostatka baštine svoje,
koji ne ustraje dovijeka u svome gnjevu,
nego uživa u pomilovanju?

¹⁹ Još jednom, imaj milosti za nas!
Satri naše opačine,
baci na dno mora
sve grijehe naše!

²⁰ Udijeli Jakovu vjernost svoju,
dobrotu svoju Abrahamu,
kako si se zakleo ocima našim
od dana iskonskih.