Knjiga Postanka 8

¹ Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu.

² Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.

³ Polako se povlačile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale,

⁴ a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata.

⁵ Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci.

⁶ Kad je izminulo četrdeset dana, Noa otvori prozor što ga je načinio na korablji;

⁷ ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile.

⁸ Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje.

⁹ Ali golubica ne nađe uporišta nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda još pokrivaše svu površinu; on pruži ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju.

¹⁰ Počeka još sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje.

¹¹ Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje.

¹² Još počeka sedam dana pa opet pusti golubicu: više mu se nije vratila.

¹³ Šest stotina prve godine Noina života, prvoga mjeseca, prvog dana u mjesecu uzmakoše vode sa zemlje.
Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela.

¹⁴ A drugoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu, zemlja bijaše suha.

¹⁵ Tada Bog reče Noi:

¹⁶ »Iziđi iz korablje, ti, tvoja žena, tvoji sinovi i žene tvojih sinova s tobom.

¹⁷ Sa sobom izvedi sva živa bića, sva stvorenja što su s tobom: ptice, stoku i sve gmizavce što zemljom puze; neka zemljom vrve, plode se i na zemlji množe!«

¹⁸ I Noa iziđe, a s njime sinovi njegovi, žena njegova i žene sinova njegovih.

¹⁹ Sve životinje, svi gmizavci, sve ptice – svi stvorovi što se zemljom miču – iziđu iz korablje, vrsta za vrstom.

²⁰ I podiže Noa žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.

²¹ Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: »Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.

²² Sve dok zemlje bude,
sjetve, žetve,
studeni, vrućine,
ljeta, zime,
dani, noći
nikada prestati neće.«