1 I začujem iz hrama jak glas koji viknu sedmorici anđela: »Hajdete, izlijte sedam čaša gnjeva Božjega na zemlju!« | 1 Ouvi, então, uma voz forte saindo do templo, que dizia aos sete Anjos: Ide, e derramai sobre a terra as sete taças da ira de Deus. |
2 Ode prvi i izli svoju čašu na zemlju. I pojavi se čir, koban i bolan, na ljudima što nose žig Zvijerin i klanjaju se kipu njezinu. | 2 O primeiro, portanto, pôs-se a derramar a sua taça sobre a terra. Formou-se uma úlcera atroz e maligna nos homens que tinham o sinal da Fera e que se prostravam diante de sua imagem. |
3 Drugi izli svoju čašu na more. I ono posta krv kao krv mrtvačeva te izginu sve živo u moru. | 3 O segundo derramou a sua taça sobre o mar. Este tornou-se sangue, como o de um morto, e pereceu todo ser que estava no mar. |
4 Treći izli svoju čašu na rijeke i izvore vóda. I postadoše krv. | 4 O terceiro derramou a sua taça sobre os rios e as fontes das águas, e transformaram-se em sangue. |
5 I začujem anđela vóda gdje govori: »Pravedan si, Ti koji jesi i koji bijaše, Sveti, što si tako dosudio! | 5 Ouvi, então, o anjo das águas dizer: Tu és justo, tu que és e que eras o Santo, que assim julgas. |
6 Oni su prolili krv svetih i proroka i stoga ih krvlju napajaš! Zavrijedili su!« | 6 Porque eles derramaram o sangue dos santos e dos profetas, tu lhes deste também sangue para beber. Eles o merecem. |
7 I začujem žrtvenik kako govori: »Da, Gospode, Bože, Svevladaru! Istiniti su i pravedni sudovi tvoji!« | 7 Ouvi o altar dizer: Sim, Senhor Deus Dominador, são verdadeiros e justos os teus julgamentos. |
8 Četvrti izli svoju čašu na sunce. I suncu je dano da pali ljude ognjem. | 8 O quarto derramou a sua taça sobre o sol, e foi-lhe dado queimar os homens com o fogo. |
9 I silna je žega palila ljude te su hulili ime Boga koji ima vlast nad tim zlima, ali se ne obratiše da mu slavu dadu. | 9 E os homens foram queimados por grande calor, e amaldiçoaram o nome de Deus, que pode desencadear esses flagelos; e não quiseram arrepender-se e dar-lhe glória. |
10 Peti izli svoju čašu na prijestolje Zvijeri. I kraljevstvo joj prekriše tmine. Ljudi su grizli jezike od muke | 10 O quinto derramou a sua taça sobre o trono da Fera. Seu reino se escureceu e seus súditos mordiam a língua de dor. |
11 i hulili Boga nebeskoga zbog muka i čireva, ali se ne obratiše od djela svojih. | 11 Amaldiçoaram o Deus do céu por causa de seus sofrimentos e das suas feridas, sem se arrependerem dos seus atos. |
12 Šesti izli svoju čašu na Eufrat, rijeku veliku. I presahnu voda te načini prolaz kraljima s istoka sunčeva. | 12 O sexto derramou a sua taça sobre o grande rio Eufrates, e secaram-se as suas águas para que se abrisse caminho aos reis do oriente. |
13 I vidjeh: iz usta Zmajevih i iz usta Zvijerinih i iz usta Lažnoga proroka izlaze tri duha nečista kao žabe. | 13 Vi {sair} da boca do Dragão, da boca da Fera e da boca do falso profeta três espíritos imundos semelhantes a rãs; |
14 To su dusi zloduhâ što čine znamenja, a pođoše sabrati kraljeve svega svijeta na rat za Dan veliki Boga Svevladara. | 14 são os espíritos de demônios que realizam prodígios, e vão ter com os reis de toda a terra, a fim de reuni-los para a batalha do Grande Dia do Deus Dominador. |
15 Evo dolazim kao tat! Blažen onaj koji bdije i čuva haljine svoje da ne ide gol te mu se ne vidi sramota! | 15 {Eis que venho como um ladrão! Feliz aquele que vigia e guarda as suas vestes para que não ande nu, ostentando a sua vergonha!} |
16 I skupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon. | 16 Eles os reuniram num lugar chamado em hebraico Har-Magedon. |
17 I sedmi izli svoju čašu na zrak. Uto iz hrama, s prijestolja, iziđe jak glas i viknu: »Svršeno je!« | 17 O sétimo derramou a sua taça pelos ares e saiu do templo uma grande voz do trono, que dizia: Está pronto! |
18 I udariše munje i glasovi i gromovi i nasta potres velik, kakva ne bijaše otkako je ljudi – tako bijaše silan potres taj. | 18 Houve, então, relâmpagos, vozes e trovões, assim como um terremoto tão grande como jamais houve desde que há homens na terra. |
19 I prasnu natroje grad veliki i gradovi narodâ padoše. Spomenu se Bog Babilona velikoga da mu dade piti iz čaše vina gnjevne srdžbe Božje. | 19 A grande cidade foi dividida em três partes, e as cidades das nações caíram, e Deus lembrou-se da grande Babilônia, para lhe dar de beber o cálice do vinho de sua ira ardente. |
20 I pobjegoše svi otoci, iščezoše gore, | 20 Todas as ilhas fugiram, e montanha alguma foi encontrada. |
21 a iz neba se spusti na ljude tuča velika, poput talenta. Ljudi su hulili Boga zbog zla tuče jer zlo njezino bijaše silno veliko. | 21 Grandes pedras de gelo, que podiam pesar um talento, caíram do céu sobre os homens. Os homens amaldiçoaram a Deus por causa do flagelo da saraiva, pois este foi terrível. |