SCRUTATIO

Saturday, 11 October 2025 - Divina Maternità  di Maria Santissima ( Letture di oggi)

Knjiga o Jobu 3


font
Biblija HrvatskiBIBBIA TINTORI
1 Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj;1 Allora Giobbe, aperta la sua bocca, maledisse il suo giorno,
2 poče svoju besjedu i reče:2 e disse:
3 »O, ne bilo dana kad sam se rodio
i noći što javi: ‘Začeo se dječak!’
3 « Perisca il giorno in cui io nacqui, e la notte in cui fu detto: E' stato concepito un uomo.
4 U crnu tminu dan taj nek’ se prometne!
S visina se njega Bog ne spominjao,
svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više!
4 Quel giorno si cangi in tenebre, non ne tenga conto Dio dall'alto, non sia rischiarato dalla luce.
5 Mrak i sjena smrtna o nj se otimali,
posvema ga tmina gusta prekrila,
pomrčine dnevne stravom ga morile!
5 Lo ricopran le tenebre e l'ombra di morte, lo ravvolga la caligine, sia oppresso dall'amarezza.
6 O, da bi ga tama svega presvojila,
nek’ se ne dodaje danima godine,
nek’ ne ulazi u brojenje mjeseci!
6 Un turbine tenebroso porti via quella notte, non sia contata fra i giorni dell'anno, non entri nel computo dei mesi.
7 A noć ona bila žalosna dovijeka,
ne čulo se u njoj radosno klicanje!
7 Quella notte resti sola, non sia degna di lode.
8 Prokleli je oni štono dan proklinju
i Levijatana probudit’ su kadri!
8 La maledicano quelli che imprecano al giorno, quelli esperti nel suscitare il Leviatan.
9 Pomrčale zvijezde njezina svanuća,
zaludu se ona vidjelu nadala,
i zorinih vjeđa ne gledala nigda!
9 Siano oscurate le stelle dalla sua caligine, aspetti e non veda la luce, nè lo spuntar della nascente aurora;
10 Što mi od utrobe ne zatvori vrata
da sakrije muku od mojih očiju!
10 perchè non chiuse il seno che mi portò, nè tolse gli affanni dal mio sguardo.
11 Što nisam mrtav od krila materina,
što ne izdahnuh izlazeć’ iz utrobe?
11 Perchè non morii nel seno materno? Perchè appena uscitone non spirai?
12 Čemu su me dva koljena prihvatila
i dojke dvije da me nejaka podoje?
12 Perchè fui accolto sulle ginocchia? Perchè allattato alle mammelle?
13 U miru bih vječnom počivao sada,
spavao bih, pokoj svoj bih uživao
13 Ora me la dormirei taciturno, riposerei nel mio sonno,
14 s kraljevima i savjetnicima zemlje
koji su sebi pogradili grobnice,
14 coi re e cogli arbitri del mondo che si fabbricano solitudini,
15 ili s knezovima, zlatom bogatima,
što su kuće svoje srebrom napunili.
15 coi principi carichi d'oro che riempiono d'argento le loro case.
16 Ne bih bio – k’o nedonošče zakopano,
k’o novorođenče što svjetla ne vidje.
16 O non sarei, come un aborto nascosto, e come quelli che concepiti, non videro la luce.
17 Zlikovci se više ne obijeste ondje,
iznemogli tamo nalaze počinka.
17 Là i malvagi cessano d'agitarsi, là riposano gli spossati.
18 Sužnjeve na miru tamo ostavljaju:
ne slušaju više poviku stražara.
18 Quelli che erano insieme incatenati, son senza noie, non sentendo più la voce dell'aguzzino.
19 Malen ondje leži zajedno s velikim,
rob je slobodan od gospodara svoga.
19 Vi sono il piccolo e il grande, e il servo è libero dal suo padrone.
20 Čemu darovati svjetlo nesretniku
i život ljudima zagorčene duše
20 perchè fu data la luce all'infelice, e la vita a quelli che han l'anima nell'amarezza,
21 koji smrt ištu, a ona ne dolazi,
i kao za blagom za njome kopaju?
21 che aspettano la morte e non viene, la cercano come un tesoro,
22 Grobnom bi se humku oni radovali,
klicali od sreće kad bi grob svoj našli.
22 O si rallegrano grandemente quando han trovato un sepolcro?
23 Što će to čovjeku kom je put sakriven,
koga je Bog sa svih strana zapriječio?
23 ad un uomo la via del quale è nascosta e che Dio circonda di tenebre?
24 Zato videć’ hranu, uzdahnuti moram,
k’o voda se moji razlijevaju krici.
24 Prima di mangiare io sospiro, e come acque inondanti sono i miei ruggiti;
25 Obistinjuje se moje strahovanje,
snalazi me, evo, čega god se bojah.
25 Perchè il male ch'io paventava m'ha incolto, e quello di cui temevo m'è accaduto.
26 Pokoja ni mira meni više nema,
u mukama mojim nikad mi počinka.«
26 E forse, non dissimulai, non tacqui, non mi detti pace? Eppure è piombata sopra di me l'indignazione ».