Knjiga o Jobu 3
Confronta con un'altra Bibbia
Cambia Bibbia
Biblija Hrvatski | BIBBIA TINTORI |
---|---|
1 Napokon otvori Job usta i prokle dan svoj; | 1 Allora Giobbe, aperta la sua bocca, maledisse il suo giorno, |
2 poče svoju besjedu i reče: | 2 e disse: |
3 »O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: ‘Začeo se dječak!’ | 3 « Perisca il giorno in cui io nacqui, e la notte in cui fu detto: E' stato concepito un uomo. |
4 U crnu tminu dan taj nek’ se prometne! S visina se njega Bog ne spominjao, svjetlost sunčeva ne svijetlila mu više! | 4 Quel giorno si cangi in tenebre, non ne tenga conto Dio dall'alto, non sia rischiarato dalla luce. |
5 Mrak i sjena smrtna o nj se otimali, posvema ga tmina gusta prekrila, pomrčine dnevne stravom ga morile! | 5 Lo ricopran le tenebre e l'ombra di morte, lo ravvolga la caligine, sia oppresso dall'amarezza. |
6 O, da bi ga tama svega presvojila, nek’ se ne dodaje danima godine, nek’ ne ulazi u brojenje mjeseci! | 6 Un turbine tenebroso porti via quella notte, non sia contata fra i giorni dell'anno, non entri nel computo dei mesi. |
7 A noć ona bila žalosna dovijeka, ne čulo se u njoj radosno klicanje! | 7 Quella notte resti sola, non sia degna di lode. |
8 Prokleli je oni štono dan proklinju i Levijatana probudit’ su kadri! | 8 La maledicano quelli che imprecano al giorno, quelli esperti nel suscitare il Leviatan. |
9 Pomrčale zvijezde njezina svanuća, zaludu se ona vidjelu nadala, i zorinih vjeđa ne gledala nigda! | 9 Siano oscurate le stelle dalla sua caligine, aspetti e non veda la luce, nè lo spuntar della nascente aurora; |
10 Što mi od utrobe ne zatvori vrata da sakrije muku od mojih očiju! | 10 perchè non chiuse il seno che mi portò, nè tolse gli affanni dal mio sguardo. |
11 Što nisam mrtav od krila materina, što ne izdahnuh izlazeć’ iz utrobe? | 11 Perchè non morii nel seno materno? Perchè appena uscitone non spirai? |
12 Čemu su me dva koljena prihvatila i dojke dvije da me nejaka podoje? | 12 Perchè fui accolto sulle ginocchia? Perchè allattato alle mammelle? |
13 U miru bih vječnom počivao sada, spavao bih, pokoj svoj bih uživao | 13 Ora me la dormirei taciturno, riposerei nel mio sonno, |
14 s kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi pogradili grobnice, | 14 coi re e cogli arbitri del mondo che si fabbricano solitudini, |
15 ili s knezovima, zlatom bogatima, što su kuće svoje srebrom napunili. | 15 coi principi carichi d'oro che riempiono d'argento le loro case. |
16 Ne bih bio – k’o nedonošče zakopano, k’o novorođenče što svjetla ne vidje. | 16 O non sarei, come un aborto nascosto, e come quelli che concepiti, non videro la luce. |
17 Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka. | 17 Là i malvagi cessano d'agitarsi, là riposano gli spossati. |
18 Sužnjeve na miru tamo ostavljaju: ne slušaju više poviku stražara. | 18 Quelli che erano insieme incatenati, son senza noie, non sentendo più la voce dell'aguzzino. |
19 Malen ondje leži zajedno s velikim, rob je slobodan od gospodara svoga. | 19 Vi sono il piccolo e il grande, e il servo è libero dal suo padrone. |
20 Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše | 20 perchè fu data la luce all'infelice, e la vita a quelli che han l'anima nell'amarezza, |
21 koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju? | 21 che aspettano la morte e non viene, la cercano come un tesoro, |
22 Grobnom bi se humku oni radovali, klicali od sreće kad bi grob svoj našli. | 22 O si rallegrano grandemente quando han trovato un sepolcro? |
23 Što će to čovjeku kom je put sakriven, koga je Bog sa svih strana zapriječio? | 23 ad un uomo la via del quale è nascosta e che Dio circonda di tenebre? |
24 Zato videć’ hranu, uzdahnuti moram, k’o voda se moji razlijevaju krici. | 24 Prima di mangiare io sospiro, e come acque inondanti sono i miei ruggiti; |
25 Obistinjuje se moje strahovanje, snalazi me, evo, čega god se bojah. | 25 Perchè il male ch'io paventava m'ha incolto, e quello di cui temevo m'è accaduto. |
26 Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka.« | 26 E forse, non dissimulai, non tacqui, non mi detti pace? Eppure è piombata sopra di me l'indignazione ». |